Kalkulator Tijesta Za Pizzu

Napuljske pizze odlikuju se tankim središtem i visokim rubovima. Brašno, voda, sol i kvasac su sve što je potrebno za izradu tijesta. Kiselo tijesto je alternativa kvascu.

Napuljska pizza udruga (Associazione Verace Pizza Napoletana), međutim, jasno navodi da se za tijesto treba koristiti samo kvasac. Ovo je sporna točka, jer naši preci nisu imali pristup kvascu. Umjesto njih za pizzu su koristili kiselo tijesto. Također možete raspravljati o autentičnosti sposobnosti naših predaka da prave pizzu. Pizza je napravljena s visokom razinom glutena. Gluten je ono što omogućuje da tijesto bude tanko i da se razvuče. To je također ono što omogućuje da zrak ostane zarobljen u tijestu, stvarajući otvorene rubove sa sitnim alveolama. Ovo brašno s visokim sadržajem glutena nikada nije korišteno.

Pogledajte Caputo. Pšenično brašno počela je prodavati još 1924. godine. Korištenje radioaktivnosti ili otrovnih tvari omogućilo je stvaranje novih sorti brašna. To je omogućilo brže genetske mutacije koje su rezultirale većim prinosima. Možete tvrditi da je pizza napravljena od novog brašna i modernog kvasca kada je izumljena. Budući da imate manje varijabli za upravljanje, kvasac je puno lakši od kiselog tijesta. Duga fermentacija može utjecati na glutensku strukturu tijesta. Ovi se čimbenici lako mogu kontrolirati korištenjem običnog kvasca.

Napuljci su oduvijek radili tijesto za pizzu noć prije. Ovo je ključ za stvaranje tijesta izvrsnog okusa. Tijesto bi se moglo ispeći cijelo i još uvijek ima odličan okus. Kombinacijom hladne i sobne temperature fermentacije nastaju posebni enzimi kako bi se dobilo tijesto za pizzu složenog, ali vrlo ugodnog okusa.

Za početnike koji pripremaju pizzu, iznenađujuće je koliko je sastojaka potrebno za izradu tijesta za pizzu. Za određivanje količine sastojaka trebat ćete koristiti postotak mase brašna.

Lako je povećati recept i napraviti više pizza izračunavanjem količine kvasca, soli ili vode kao postotaka u brašnu. To se zove pekarska matematika. Vrlo je jednostavno podesiti broj pizza koji želite.

Za dvije male pizze trebat će vam 200 g brašna. Trebat će vam još brašna, ali ovo je samo ilustracija. Ne morate brinuti, kalkulator je dostupan kasnije. Izgledalo bi otprilike ovako.

Tipična Napoli pizza ima konačnu masu tijesta koja teži oko 250 g.

Vaše tijesto je sastavljeno od brašna. Pravo brašno može učiniti da sve ide glatko, ali pogrešno brašno može uzrokovati katastrofu. Iskusni Pizzaiolo moći će prevladati neke od nedostataka brašna, ali početnik može u ovom ključnom sastojku pronaći razliku između velikog uspjeha i katastrofe.

Opće pravilo je da birate brašno bogato proteinima.

Vaš kruh bi trebao imati što više proteina. Brašno za kruh, također poznato kao višenamjensko brašno, ono je što trebate tražiti. Najbolji je onaj s najvećim sadržajem proteina. Svojstva pizze će biti bolja ako su proteini veći. Razlog tome je priroda zrna pšenice. Brašno za kruh je mješavina klica zrna pšenice i njenog endosperma. Mekinje su bogate vlaknima, što može uzrokovati probleme za matricu glutena koju pokušavate stvoriti. To ovisi o vrsti pšenice koju koristite. Endosperm može sadržavati više proteina u nekim vrstama. U Italiji se obično koristi kruh Tipo 00. Nije endosperm. Endosperm već daje Caputo krušno brašno s oko 13 grama na 100 g. Općenito, ipak, trebali biste birati brašno za kruh s visokim udjelom proteina.

Potrebno je vrijeme da savršeno tijesto razvije više okusa. To je zato što se brašno i voda miješaju zajedno kako bi započeli proces klijanja. Iako je brašno samljeveno, enzimi aktivirani vodom nastavit će djelovati. Amilaza i proteaza su dva najvažnija enzima. Amilaza će razgraditi vaš škrob i pretvoriti ga u šećere koji se lakše probavljaju (hrana za kvasac). Proteaza će pretvoriti gluten pohranjen u skladištu u kraće aminokiseline. Nećete vidjeti ove učinke ako je vaš kvasac previsok. Tijesto možete brže napraviti pahuljastim ako koristite više kvasca. Želite da se te reakcije dogode i trebat će im vremena. Ako čekate predugo, brašno će vam se razbiti, a tijesto će postati ljepljivo i neupotrebljivo. Važno je pronaći pravi balans između preduge i prekratke fermentacije.

Ovaj recept je nastao ljeti. Proces fermentacije je brži ljeti. Temperaturna varijacija od samo nekoliko stupnjeva može učiniti cijeli proces mnogo bržim ili sporijim.

Koristite duplo veći kvasac zimi kada je hladnije (manje od 20°C). Ljeto koristi iste vrijednosti kao i recept. Vrijeme možete podesiti korištenjem hladnije ili toplije vode.

Pizza ima dugu povijest. Somune s preljevima jeli su stari Egipćani i Rimljani. Potonji je imao sličnu verziju focaccie s uljem i začinskim biljem kao i danas. Moderno rodno mjesto za pizzu je u jugozapadnoj talijanskoj Kampaniji, gdje se nalazi grad Napulj.

Oko 600. godine prije Krista osnovan je Napulj. Napulj je osnovan oko 600. godine prije Krista kao grčko naselje. Bio je to živahan grad na obali u 1700-im i 1800-im godinama. Iako tehnički kraljevstvo, bilo je poznato po velikom broju lazzarona, siromašnih radnika. Carol Helstosky je autorica pizza: Globalna povijest i izvanredna profesorica povijesti na Sveučilištu Denver.

Ovim Napuljcima je bila potrebna jeftina hrana koja se mogla brzo pojesti. Ovu potrebu zadovoljila je pizza – somuni s različitim dodacima koji se mogu jesti u uličnim prodavačima i neformalnim restoranima. Helstosky ističe da su suci prehrambene navike Talijana često nazivali 'odvratnima'. Ukusni dodaci koji su danas tako popularni uključuju rajčice, ulje, inćune, češnjak i sir.

Italija je ujedinjena 1861., a kraljica Margherita i kralj Umberto I. posjetili su Napulj 1889. Legenda kaže da je paru dosadila njihova stalna prehrana visoke francuske kuhinje, te su zatražili razne pizze od Pizzerie Brandi u gradu, koja je bila osnovana 1760. Pizza mozzarella bila je omiljena sorta u kojoj je uživala kraljica. To je pizza prelivena mekim sirom, crvenim rajčicama i zelenim bosiljkom. Moguće je da njezina omiljena pizza nije bila slučajno u boji zastave Italije. Priča kaže da je pizza Margherita dobila ime po određenoj kombinaciji preljeva.

Blagoslov kraljice Margherite mogao je izazvati opće nacionalnu ludnicu za pizzom u Italiji. Pizza neće biti poznata izvan Napulja sve do 1940-ih.

Iako su bili daleko, imigranti iz Napulja u Sjedinjene Države pravili su svoje poznate, ukusne pizze u New Yorku, kao iu drugim američkim gradovima poput St. Louisa, Trentona, New Havena i Bostona. Poput milijuna Europljana koji su stigli krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, Napuljci su došli raditi u tvornicama. Nisu tražili kulinarsku slavu. Međutim, ukusni okusi i arome pizze su se vrlo brzo počeli sviđati ne-Napuljcima, kao i ne-Talijanima.

G. Lombardi's, pizzeria na Manhattanu koja je 1905. godine dobila dozvolu za prodaju pizze, bila je jedna od prvih američkih pizzerija. Jelo je napravljeno od nule ili su ga prije toga prodavali nelicencirani prodavači. Lombardi's posluje i danas, ali se više ne nalazi na lokaciji iz 1905. godine. John Mariani, kritičar hrane, napominje da pećnica "ima potpuno istu pećnicu kao u početku." Kako je talijanska kuhinja osvojila svijet.

Popularnost pizze u Americi rasla je kako su se Talijani-Amerikanci i njihova hrana selila s jednog mjesta na drugo, osobito nakon Drugog svjetskog rata. Više se nije smatrala etničkom hranom, već je postala popularna brza i zabavna hrana. Pojavile su se mnoge regionalne, nenapuljske verzije. To su uključivale kalifornijske gurmanske pizze sa svime, od piletine s roštilja do dimljenog lososa.

Pizza iz poslijeratnog doba konačno je stigla u Italiju i druge zemlje. Mariani objašnjava da je ostatak svijeta prihvatio pizzu samo zato što je bila američka, poput plavih traperica ili rock and rolla.

Međunarodne ispostave američkih lanaca restorana kao što su Domino's ili Pizza Hut danas cvjetaju u oko 60 zemalja. Globalni preljevi za pizzu odražavaju lokalne ukuse. Mogu uključivati sir Gouda iz Curacaoa ili tvrdo kuhana jaja iz Brazila.